sve je trebalo drugacije da izgleda, i ovaj moj blog, i moja tema...Nista nije ispalo onako kako sam zamislila. Mislila sam da pisem o njemu, putu na koji se spremam, stvarima koje nameravam da uradim, analizi svega onoga sto mi cini dan (ovakvim, ili onakvim), a sve moje misli otisle su ka dizajniranju, otvaranju naloga...i svega ostalog. Misli odletese... Obicno pisanja dugih postova ostavim za hladne dane, ili je to mozda zbog manjka desavanja u real zivotu, pa pribegnem ovom mom virtuelnom... Putujem! To je najbitnija stvar! Posle svih dogadjaja, pregledanih strana na internetu, napamet naucenih cena avio karata, nerealizovanih bukiranja hostela, ja idem! Malo je reci da sam srecna, ne verujem jos uvek dok ne krenem. Znam, moja zeljena destinacija nije Bavarska, ali...doci cu ja tebi, znamo to i ti i ja. Avgust 2008 Prvi nas susret nije izazvao nikakvu zelju da saznam nesto vise o mestu iz koga dolazi...Proslo je to onako, slucajno, slatko vece, uz kafu, pored reke, sa „zajdnickim“ losim engleskim i klasicnim pitanjima, pricama, koje mozemo da prepricamo na tom jeziku. Njegov sok od jagode i minerlna voda na srpskom bili su jako simpaticni, njegovo dzentlmensko pracenje mene - do mojih kola, poljubac u obraz - pravi prijateljski, njegova sms poruka da mu je bilo lepo... Nas drugi susret dogodio se opet spontano, ne mogu reci slucajno, ali neobavezna vecernja kafa pretvorila se u "ludi" provod do jutra. Iz tog provoda dobismo nase prve zajednicke slike, ti i ja. Dogodio se i taj poljubac koji je obecavao -meni svasta i nista u isto vreme, jer ako nista, do sada sam naucila da to moze da bude samo od vina, dosade, trenutnih strasti...a opet ne mora da znaci. I opet susret, tajna rezervacija za rucak, a meni prezentacija: "videcemo, ako ima mesta, rucacemo ovde", da bi konobar sa osmehom pokazao "nas" sto. Pa dobro zasto mi to radis? Naviknuta, jos iz prethodnih veza, da se rucak dogadja po unapred dogovorenom planu, sa nekim povodom, bez spontanosti, bez iznenadjenja i tajnih rezervacija, pusta me da se smejem obicnim stvarima, da se osecam kao da sam ispala iz kadra neke ljubavne price, da na trenutak zaboravim da cu vec sutra u 6 stajati na stanici i cekati bus, pusta me da ja biram vino, dira me ispod stola nogom, ljubi me u ruku, pruza mi vise neznosti od one koju moj mozak u tom trenutku moze da apsorbuje, cini me srecnom, bar za taj trenutak, taj dan. Odlazimo, drzi me za ruku, ljubi me, peva, smeje se... Poziva me na kafu, kod njega, on je i sprema...Uzivam u svakom momentu, kao da to nisam ja i kao da se sve desava nekoj glavnoj junakinji knjige koju upravo citam, priblizava mi nedostizno, pusta me da se opustam, da budem sve ono sto nisam uspevala ranije, a sa njim sve je dostupno. Sledi rastanak...Sutra putuje...Samo da obavi jos jedan sastanak...Zove da se jos jednom pozdravimo, salje sms da je u Bolonji...Stigao je kuci. A ja?